Mladi i problemi anksioznosti
Između straha sa jedne i anksioznosti i fobija s druge strane, uobičajeno se pravi razlika u vezi sa uzrokom koji ih izaziva i načinom na koji osoba reaguje. Ukoliko je izvor straha nešto što realno može da dovede u opasnost zdravlje ili život pojedinca, smatra se da je u pitanju realan strah, a ako je emotivni odgovor izazvan nečim što objektivno ne može bitno da ugrozi pojedinca govorimo o anksioznosti.
Kod anksioznosti ili strepnje reakcija je učestala, intezivna, dugotrajna i sa više ponašajnih, psiholoških i socijalnih propratnih efekata.
Kada je adolescent sklon anksioznom reagovanju on:
1. preuveličava opasnost od situacije za koju veruje da će se dogoditi;
2. misli da su njegove sposobnosti neadekvatne da sa takvom pretnjom izađe na kraj;
3. uveren je da to neće moći da podnese.
Prevalencija anksioznih poremećaja kod dece i adolescenara kreće se od 8 do 20%. Iz spektra anksioznih poremećaja, kod mladih najčešće primećujemo: socijalnu fobiju (strah od procene drugih osoba, uglavnom vršnjaka i nastavnika), zdravstvenu anksioznost (brigu u vezi sa zdravljem i bolestima), panične reakcije (scene izražene anksioznosti, praćene lupanjem srca, drhtanjem…), separacionu anksioznost (strepnju povodom odvajanja) i specifične fobije. Ukoliko je mlada osoba doživela intenzivnu traumu, moguće je da razvije posttraumatski stres poremećaj. Dešava se da ostane neprimećeno postojanje generalizovane anksioznosti (preterane brige) naročito kod devojčica kod kojih se takav obrazac funkcionisanja često kulturološki podstiče u našoj sredini.
Anksioznost se održava izbegavajućim ponašanjem – odnosno izbegavanjem suočavanja sa opasnošću ili izbegavanjem da se o tome uopšte razmišlja. Iako izbegavanje redukuje anksioznost u prvom trenutku, na duže staze učvršćuje nefunkcionalne obrasce razmišljanja i funkcionisanja.
Najčešći simptomi manifestovanja anksioznosti kod mladih su:
• Preterana briga oko škole, prijatelja, porodice, poštovanja pravila …
• Žalba na zdravstvene probleme: glavobolje, stomačne tegobe, bolove u grudima i slično, bez jasnog organskog uzroka.
• Problemi sa spavanjem i preterani umor tokom dana.
• Preterana kritičnost prema svojim sposobnostima, postupcima i uspehu u školi; nezadovoljstvo postignutim uspesima.
• Konstantno traženje odobravanja i potvrde od strane roditelja, nastavnika i prijatelja za ono što se radi.
• Potreba da se sve proveri, potvrdi. Stalni osećaj da nešto nije urađeno do kraja i kao treba.
• Povlačenje od vršnjaka, izbegavanje druženja, rođendana, žurki. Izbegavanje učestvovanja u slobodnim aktivnostima.
• Odlaganje obavljanja obaveza, naročito školskih.
• Sklonost ka zloupotrebi alkohola i drugih supstanci.
U savetodavnom radu sa mladom osobom potrebno je prepoznavati i menjati iskrivljene kognicije u vezi sa:
• Uverenjima da situacije koje su ugrožavajuće treba izbegavati.
• Uverenjima da su životni izazovi i nesigirnost nešto što ne može da se podnese.
• Uverenjima da je briga korisna i da ukoliko neka opasnost postoji treba stalno misliti o njoj.
• Razmišljanja o tome da je od velike važnosti da se bude uspešan u svemu i da je neuspeh u jednom polju znak da je osoba neuspešna u celini.
• Razmišljanja o tome da je svako neostvarivanje cilja neuspeh.
Posebnu pažnju treba posvetiti onim mladima koji su pefrekcionisti, koji teže najboljem postignuću, koji očekuju da uvek dobijaju petice, osvajaju prva mesta na takmičenjima i koji teško podnose ukoliko svoje visoke standarde ne ostvare. Oni uglavnom nisu zadovoljni postignutim , a posebno je loše ako je takav način funkcionisanja prisutan u većini oblasti njihovog života. Iako su često dobri đaci, nije retko da u starijim razredima, a naročito na fakultetu počnu da podbacuju zbog odlaganja obaveza, odnosno nesposobnosti da se suoče sa sopstvenom anksioznošću.
Mladima koji su skloni ansioznom reagovanju požemo pomoći ako im:
• Skrenemo im pažnju da su mnogi uspešni ljudi grešili i bili neuspešni u nekim sferama svog života.
• Pomognemo da shvate uzroke svoje anksioznosti i načine na koji svoju anksioznost održavaju
• Pomognemo da uvide da su greške i suočavanje sa njima sastavni deo života.
• Motivišemo ih da identifikuju svoje slabosti i ohrabrimo ih da se oprobaju upravo u tim poljima.
• Naučimo ih da postoji kontinuum postignuća gde je moguće biti na različitim tačkama između zamišljenih ekstrema. Objasnimo da je bitno učestvovati, a ne biti najbolji.
• Pomognemo im da prihvate stvari koje su nejasne, dvosmislene ili neizvesne. Izbegavamo da takve mlade preterano tešimo, razuveravamo i tako održavamo njihove strepnje.
Brankica Ristić